Kako je Guardian izvještavao o BiH, i šta je novinarska neutralnost u doba rata?

Guardian piše da su se Vulliamy i O’Kane stavili na stranu “bosanskih Muslimana”. O’Kane je to objasnila ovako: “Zaista nije bilo ravnopravne krivice u ovome”.
I Vulliamy je ovaj narod vidio kao “narod žrtava” tog rata, a njegovo izvještavanje postalo je strastvena optužnica protiv njihovih tlačitelja.

Jedan Guardianov kritičar pristupa Vulliamyja i O’Kane izjavio je da su novinara time pretvorili u “ogorčenog učesnika”. Drugi njihov kolega, također cijenjeni strani dopisnik, govorio je o pojavi “škole vanjskog izvještavanja Maggie O’Kane”: “Mislim da je ona bila oličenje tog tipa novinarstva. Nekakva štampana verzija televizijskog izvještavanja, gdje se članak započinje krupnim planom neke scene agonije, a zatim se širi na širi kontekst. Ali sve mora početi s uplakanom bebom, izgladnjelim djetetom, udovicom koja plače – to je bio tip vanjskog izvještavanja koji se bitno razlikovao od pristupa Iana Blacka, Martina Woollacotta, Jonathana Steela i Richarda Gotta, koji je bio mnogo više misaon i analitičan”.

Jednom prilikom, nakon što je politička priča morala ustupiti mjesto još jednom potresnom izvještaju iz Bosne, Richard Gott, tadašnji književni urednik lista, na živahnom jutarnjem sastanku to je nazvao “političkom pornografijom”.

No kako piše Guardian, u stvarnosti su se oba stila, izvještavanje o strahotama i kontekstualni komentar, uspješno paralelno koristila u praćenju rata. Guardianov evropski dopisnik Ian Traynor i njegov mentor Martin Woollacott nudili su naročito pronicljive analize. Najbolji izvještaji spajali su sve ove elemente, prenoseći kontekst unutar prodornog izvještavanja – kao u izvještajima Juliana Borgera o strašnom padu muslimanske “sigurne” enklave Srebrenica; a kasnije će to biti slučaj i u izvještavanju Jonathana Steela s Kosova.

“Zaustaviti stvari koje su još gore od rata”

Nakon što je prešao granicu neutralnosti, Vulliamy je, izazivajući kontroverze, postao prvi novinar koji je svjedočio pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je u Hagu sudio za ratne zločine. Time je, prateći vlastitu savjest, djelovao uprkos brojnim savjetima da to ne čini.

“Neki od kolega koje najviše cijenim snažno su me odvraćali od svjedočenja”, priznao je.

Kasnije je svjedočio i na još šest suđenja, uključujući ono protiv vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića. Rat mu je promijenio život.

“Bio sam uvjereni pacifist koji je vjerovao da je svaki rat pogrešan; sada vjerujem da je rat ponekad nužan kako bi se zaustavile stvari koje su još gore od rata”.

O’Kane je činila sve što je mogla kako bi istražiteljima ustupila kontakt-podatke preživjelih i svjedoka kada su je za to zamolili na osnovu onoga što je napisala, ali svjedočenje pred Haškim tribunalom odbila.

“Mislim da bi nam to učinilo posao opasnijim i težim. Smatrali bi nas prijetnjom i neprijateljskim borcima”, rekla je.

Rat je za O’Kane bio i ulaznica u Guardian. Ona je shvatila da joj je njeno porijeklo katolkinje iz Belfasta pružalo uvid koji joj je pomogao da razumije složenost sektaških sukoba u Jugoslaviji.

Jedno od njenih sjećanja iz djetinjstva bilo je buđenje usred noći, u dobi od oko osam godina, zbog eksplozije koja je raznijela prozore njene sobe, zasuvši joj krevet staklom. U tadašnjoj atmosferi Sjeverne Irske 1970-ih, nekoliko članova njene šire porodice bilo je na periferiji IRA-e, što je možda uticalo na odluku njenog oca da preseli porodicu u Skerries, primorsko selo sjeverno od Dublina, kada je O’Kane imala 12 godina.

Dati glas običnim ljudima

Prvi izvještaji O’Kane dolazili su iz Hrvatske, pretežno iz jadranskog grada Dubrovnika, koji je bio pod pomorskom blokadom. U grad ju je prokrijumčario suosjećajni član hrvatske posade, koji ju je sakrio u ležajeve na brodu koji je prevozio posmatrače Evropske zajednice.

Njeni su izvještaji bili posebni po tome što su davali glas običnim ljudima zahvaćenim događajima. To je bilo posebno izraženo u slučaju građana opkoljenog Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, iz kojeg je redovno izvještavala tokom njegove četverogodišnje opsade.

Prvi put je Sarajevo posjetila u proljeće 1992, dijelom putujući u konvoju Crvenog križa koji je bio izložen žestokoj artiljerijskoj vatri, pri čemu je poginulo nekoliko ljudi. Sarajevo je tada napustila u koloni vozila koja su prevozila kovčeg Jordija Pujola, mladog španskog fotografa ubijenog u gradu minobacačkom granatom – njegovo tijelo postalo je njihova propusnica kroz kontrolne tačke.

Poput Vulliamyja, i O’Kane je prije izvještavanja o sukobu za Guardian snimala dokumentarne filmove za televiziju, a možda je upravo ta vizualna osjetljivost njihovom pisanju dala tako slikovit, krupnoplanirani kvalitet.

O’Kane je napisala da je boravak u Sarajevu, dok srpske snage s okolnih brda pucaju nasumice, djelovao kao da se nalazi “u kućici za lutke kojoj je div podigao krov”.

Dva mjeseca kasnije izvještavala je s još jedne opsade, ovoga puta s pozicije srpskih snaga koje su komandovale minobacačkim položajima oko Goražda. Njen izvještaj je počinjao riječima: “Komandant Slavo Gub stoji na vrhu planine i odvija noge zelenog tronošca kako bi montirao teleskopski nišan. Ulice Goražda su se popele uz planinu”.

Ova posljednja rečenica odmah je prizvala snažnu i šokantnu realnost za Petera Murtagha, koji je te večeri dežurao na inostranom desku u Farringdon Roadu. Toliko ga je zatekla ta slika da je otišao do urednika Guardiana, Petera Prestona, i rekao: “Moraš ovo pročitati”.

Preston je otvorio izvještaj na ekranu, i dok ga je čitao, bez da je podigao pogled, rekao je: “Ova mlada žena se upravo upisala u stalni posao”. O’Kane je potom za Guardian izvještavala više od 20 godina, a prvu deceniju provela je u ratnim zonama, uključujući Afganistan, Irak i Čečeniju.

“Spasite Sarajevo, gospodine Majore”

Dok je O’Kane bila u Dubrovniku, pridružio joj se i Vulliamy, koji je stigao direktno nakon izvještavanja s bojišta u Vukovaru, opsjednutom hrvatskom gradu koji je tada ulazio u svoju završnu i najbrutalniju fazu. Opsada duga četiri mjeseca završit će otprilike tri sedmice kasnije. Odmah potom uslijedilo je masakriranje više od 200 ljudi, koje su srpske milicije pogubile i zakopale u masovnu grobnicu.

O’Kane i Vulliamy dijelili su žestoku posvećenost iznošenju istine moćnicima. O’Kane je, čim je stigla u relativnu sigurnost Splita nakon svoje prve posjete Sarajevu, napisala otvoreno pismo britanskom premijeru koje je objavljeno u rubrici komentara ispod naslova: “Spasite Sarajevo, gospodine Majore”. Bio je to nemilosrdan prikaz agonije koju su nad multietničkim stanovništvom bosanske prijestolnice nanosile milicije pod krajnjom komandom Radovana Karadžića, predsjednika entiteta koji će uskoro biti poznat kao Republika Srpska.

“Intervjuirala sam gospodina Karadžića nekoliko puta, i čini mi se da je svaki put bio pomalo luđi”, napisala je ona.

Vulliamyju je iz njegovog ureda u Rimu rečeno da motri situaciju u Jugoslaviji. Dok je boravio u Dubrovniku, kroz blokadu se uspjela probiti flotila od 30 malih brodova, predvođena trajektom koji je prevozio lijekove i hranu. Na brodu se nalazio i hrvatski predsjednik Predsjedništva SFRJ, Stjepan “Stipe” Mesić, koji je organizirao konvoj.

Vulliamy je tada već bio više od mjesec dana u Jugoslaviji i bio mu je potreban predah. Imao je i kartu za ključnu fudbalsku utakmicu Napoli-Milan – kartu za “spas razuma”. On se ukrcao s Mesićem na trajekt, te planirao da dođe do Ancone i stigne do Napulja na utakmicu.

O’Kane je ostala u Dubrovniku još dvije sedmice.

Kako su novinari ušli u koncentracione logore

Dana 29. jula 1992, Guardian je objavio do tada najpotresniji O’Kanein izvještaj. Tekst je bio na naslovnoj stranici, pod naslovom: “Muslimanska noćna mora pod dugim, vrućim jugoslavenskim suncem”.

O’Kanein jezik bio je nedvosmislen. Govoreći o području Prijedora, oko 50 kilometara sjeverozapadno od Banje Luke, napisala je: “U četiri koncentraciona logora u ovom dijelu Bosne koji Srbi prisvajaju za svoju novu Srpsku Republiku Bosnu, nalazi se najmanje 14.000 zatočenih Muslimana”.

O’Kane je do Banje Luke stigla autobusom iz Beograda. Grad je bio u procesu zatvaranja. Autobus u kojem je sjedila, ne razlikujući se od svojih srpskih suputnika, prošao je kontrolne punktove na kojima su automobili s novinarima bili vraćani. Kada se prijavila u hotel, shvatila je da je jedina gošća.

Oko četiri ujutro neko je pokucao na njena vrata. “Bio je to radnik Crvenog križa, mladić Srbin, koji mi je rekao: ‘Morate razumjeti šta se ovdje događa’. On je bio taj koji me upozorio”.

Odveo ju je do kuće u kojoj su bili smješteni dječaci mlađi od 16 godina i muškarci stariji od 60, koji su pušteni iz logora. Među onima koje je intervjuirala bila je porodica koja je neko vrijeme bila zatočena u logoru koji je nazvala “koncentracionim logorom Trnopolje”.

Jedan od drugih logora koje je spomenula bio je Omarska. O’Kane je citirala jednog svjedoka: “Sjede tamo već dva mjeseca, nemaju zaklona, nema vode za pranje, nema mjesta za leći”.

Glavni užas koji je prenijela u tom izvještaju bio je sudbina žena i djece natrpanih u stočne vagone. Ponovo je intervjuirala svjedoka: “Došli su iz logora Trnopolje. Vidjela sam samo nekoliko ženskih lica i ruke koje su virile kroz dva rešetkasta prozora visoko na vagonu, ali sam znala da moraju biti puni zbog buke. Žene su plakale, djeca su vrištala. Vrištala su: ‘Vode!’ Samo čašu vode. Bio je vruć dan, a vagoni su stajali na otvorenom. Nisu imali toalet”.

Deportovani su u Zenicu u sklopu operacije etničkog čišćenja. Do trenutka kada je voz stigao u taj bosanski grad, udaljen 180 kilometara od Trnopolja, pet dana kasnije, jedanaestoro ih je umrlo.

Usijedila je odmah reakcija Radovana Karadžića, koji se tog dana, kada je članak objavljen, nalazio u Londonu na pregovorima. U pismu uredniku napisao je: “Vaš članak na naslovnici današnjih novina je senzacionalistički i ne može se ignorirati. Potpuno je netačno sugerirati da su bosanski Srbi organizirali koncentracione logore ili da držimo civilne zatvorenike... Dao sam ponudu britanskim novinarima da naprave spisak mjesta za koja vjeruju da su logori. Osigurat ću im posjetu tim lokacijama”.

Na dan kada je Karadžić dao to obećanje, Paul Webster, vanjskopolitički urednik Guardiana, bio je na piću s O’Kane i Vulliamyjem u pubu Coach and Horses blizu Guardianove redakcije u Farringdonu. Bio je to sastanak povodom smjene na terenu – Vulliamy je trebao otputovati u Jugoslaviju umjesto O’Kane.

Vulliamy se prisjetio: “Paul nam je dao nezaboravan, zastrašujući zadatak – najbolji koji mi je neki urednik ikad dao: ‘Uđite u središte zbivanja, ali ne želim da mi se javljate ako nemate ‘splash’

glavnu naslovnicu].’”

Te večeri Webster je nazvao Karadžića i dobio ga na njegov autotelefon dok se vozio prema Heathrowu. Webster mu je rekao da Guardian želi prihvatiti njegovu ponudu i da odmah šalje novinara.

Jedna od najkontroverznijih epizoda rata tek je trebala da se odigra. Nakon pet dana odlaganja, novinarima je omogućen ograničen obilazak logora Omarska, a zatim i Trnopolja.

“Isprva sam oklijevao nazvati Omarsku i Trnopolje ‘koncentracionim logorima’, zbog mnogih jedinstvenih obilježja Holokausta i njegovih razmjera”, napisao je Vulliamy. “Ali nakon razmišljanja, shvatio sam da su to upravo bili ‘koncentracioni logori’”.

U Trnopolju je snimljena i fotografisana kosturska figura Fikreta Alića, kako gleda kroz bodljikavu žicu, stvarajući sliku koja je ubrzo postala možda i najprepoznatljiviji simbol rata u Jugoslaviji.

Neodlučnost međunarodne zajednice

Odugovlačenje Ujedinjenih naroda i nemogućnost postizanja dogovora o konkretnim potezima među članicama NATO-a omogućili su da se užasi nastave. “Sigurne zone”, koje su UN trupe trebale štititi, konačno su uspostavljene na proljeće 1993., prvo oko Srebrenice. Pokazalo se da nisu bile nimalo sigurne.

Izvještaj koji je napisao Haris Nezirović, 26-godišnji bosanski novinar lista Slobodna Bosna, opisao je kako 35.000 ljudi živi po podrumima, uništenim automobilima, razrušenim kućama i razbijenim ulicama Srebrenice, dok su izbjeglice pristizale iz okolnih sela zahvaćenih borbama.

U aprilu 1993, Srebrenica je već bila pod opsadom godinu dana. Poruka amaterskog radio-operatera, koju je Guardian objavio na naslovnici, prenijela je očaj građana: “Molimo vas da učinite nešto, bilo šta što možete. U ime Boga, učinite nešto”. Rezolucija UN-a kojom se Srebrenica proglašava sigurnom zonom usvojena je 6. maja, ali su u tom trenutku srpske snage već bile ušle u grad.

Urednički komentar Guardiana od 14. augusta bio je nedvosmislen:

"Treba jasno reći poziciju ove novine. Poslali bismo još na hiljade vojnika pod plavim UN beretkama u Bosnu; i dopustili bismo im ne samo da se brane, već da zaista učine sigurne zone sigurnima, a Sarajevo zaštićenim gradom. Jer znamo šta se dešava i ne vidimo mogućnost da okrenemo glavu”.

Naslov članka Helle Pick, objavljenog na istoj stranici kao i urednički komentar, precizno je sažeo haos “neodlučnosti dok Bosna gori”.

Članice NATO-a konačno su se dogovorile da se mogu izvesti zračni napadi, ali samo kao podrška humanitarnim misijama. Pick, jedna od najiskusnijih inostranih i diplomatskih dopisnica Guardiana, sažela je razlike između američkih i britanskih stavova:

“London i Washington su se cijelo vrijeme nalazili na suprotnim krajevima spektra, s Amerikancima znatno odlučnijim i duboko ogorčenim zbog britanskog straha da će biti uvučeni u okrutan građanski rat. Evropljani ne ispunjavaju svoje obaveze, a Britanija je među njima najkukavičkija”.

NATO konačno djeluje

Opsada se nastavila. Dana 5. februara 1994., minobacač kalibra 120 mm pogodio je prometnu sarajevsku pijacu Markale, ubivši 68 osoba. Guardian je to nazvao “najgorim pojedinačnim masakrom tokom 22-mjesečne opsade grada”. Dva dana kasnije, NATO je proglasio zonu zabrane napada oko Sarajeva, što je dodatno pojačano izjavom predsjednika Billa Clintona da je “NATO sada spreman djelovati”.

Martin Woollacott, u komentaru na naslovnoj stranici, primijetio je: “Po prvi put u mračnoj historiji bosanskog sukoba, Zapad je vjerodostojno zaprijetio upotrebom sile – i efekti već djeluju čudesno: primirje u Sarajevu dogovoreno je u roku od nekoliko sati”.

Međutim, mir nije potrajao. Odgovor bosanskih Srba na proglašenje zone zabrane napada bio je napad na ‘sigurnu zonu’ Goražde.

To je napokon izazvalo prvu NATO-vu vojnu intervenciju u dvogodišnjem ratu: 10. aprila 1994., dva američka F-16 aviona bacila su bombe od 500 funti na srpske položaje, a napad je ponovljen i narednog dana. U znak odmazde, Srbi su pojačali granatiranje Goražda, zarobili 150 pripadnika UN-a, ubili dvojicu britanskih vojnika SAS-a i oborili britanski avion Sea Harrier.

“J*** UN”

Nasumično granatiranje Sarajeva je nastavljeno, a stanje u drugim tzv. sigurnim zonama se dodatno pogoršalo.

U maju 1995., Julian Borger je izvještavao iz Sarajeva u sedmici najžešćeg bombardovanja u posljednjih 18 mjeseci.

“UN je odustao od svake iluzije da štiti šest bosanskih ‘sigurnih zona’ koje je proglasio 1993.”, napisao je. Borger je razgovarao s vlasnikom radnje dok je ovaj prao krv s pločnika. “J*** UN”, bilo je sve što je čovjek rekao.

Ništa, činilo se, nije moglo spriječiti sudbinu Srebrenice.

U julu 1995., kada je Srebrenica pala, 350 holandskih UN vojnika, koji su imali nemoguć zadatak da štite zonu, bili su prisiljeni na kapitulaciju, pošto su obećani zračni napadi otkazani.

Srebrenica je konačno pala 13. jula.

Dokazi o masakru brzo su se gomilali, kroz svjedočenja izbjeglica i holandskog osoblja koje je bilo prisiljeno napustiti UN bazu.

U članku u Observeru, autori John Sweeney i Charlotte Eagar citirali su jednog holandskog kapetana:

“Muslimanski muškarci su odvojeni od svojih porodica i odvedeni u bijelu zgradu. Čuo sam pucnje iz te zgrade”.

Puna razmjera užasa Srebrenice postajala je jasna u narednim sedmicama i mjesecima.

Početkom augusta, dopisnik iz New Yorka, Mark Tran, izvijestio je da su SAD predočile Vijeću sigurnosti ‘ubjedljive dokaze’, uključujući aerofotografije masovnih grobnica, da je do 2.400 Bošnjaka ubijeno nakon pada Srebrenice.

UN-ov izvještaj, koji je odmah procurio u Guardian, zajedno sa svjedočenjima službenika Crvenog križa, jasno je ukazivao na to da je stvarni broj žrtava vjerovatno znatno veći.

Nakon pada Srebrenice, hiljade ljudi su bježale kroz okolna brda pokušavajući stići do Tuzle, udaljene oko 260 kilometara prema sjeverozapadu, gdje je bio uspostavljen izbjeglički kamp.

Naslovna strana Guardiana od 15. jula nosila je fotografiju koja je postala simbol užasa ovog evropskog rata.

Julian Borger je napisao tekst koji ju je pratio:

“U mnoštvu od preko 10.000 izbjeglica razasutih po poljima Tuzle, mlada žena se jučer objesila. Niko nije znao njeno ime. Niko nije zaplakao kad su njeno tijelo skinuli s drveta, i samo je jedan policajac stražario kraj njenog leša, napuštenog pored kapije kampa prepunog znojem natopljenih ljudi”.
Borger ju je opisao kao “jednu od rasutih po Evropi, više puta otrgnutu od prijatelja, rodbine i poznatih mjesta”.

Clintonovo “veliko kockanje”

Krajem jula, hrvatske snage su pokrenule ofanzivu na srpsku enklavu Krajinu u Hrvatskoj, izazvavši početni egzodus 20.000 izbjeglica, broj koji će na kraju desetostruko narasti.

U izdanju Guardiana od 5. augusta, Borgerov izvještaj iz Zagreba bio je objavljen na naslovnoj stranici pod naslovom: “Hrvati pokreću totalni rat”.

Ian Traynor, u profilu predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, opisao ga je kao “predsjednika koji je prešao put od komunističkog fanatika do nacionalističkog fanatika”.

Puna razmjera katastrofe za Srbe iz Krajine odražena je u naslovnoj fotografiji Guardiana od 9. augusta, na kojoj se vidi zagušeni konvoj automobila, kamiona, muškaraca, žena i djece na granici sa Srbijom, koji je formirao kolonu dugu 60 kilometara.

Krajem mjeseca, u ponedjeljak, 28. augusta, granata kalibra 120 mm pala je na ulaz u natkrivenu glavnu pijacu u Sarajevu, usmrtivši 43 osobe.
Vulliamy je napisao glavnu priču iz Zagreba, upozorivši da je cilj bombardovanja možda bio da se sabotiraju američki mirovni pregovori.
Guardian je objavio jezivo svjedočenje iz Sarajeva novinara Associated Pressa, Srećka Latala:

“Novinari su se pridružili taksistima i prodavačima na pijaci u ubacivanju tijela u zadnje dijelove vozila kako bi ih prevezli u bolnicu. Neka tijela su se raspadala dok su ih preživjeli podizali. Krvava odjeća se cijepala, a odvojeni udovi padali na tlo … policajci su skupljali noge i ruke u plastične kese”.

Taj nivo brutalnih detalja bio je neuobičajen za Guardian – predstavljao je vrhunac ogorčenja i očaja.

NATO je započeo bombardovanje ciljeva oko Sarajeva u 2 sata ujutro u srijedu.

Naslovna strana narednog dana nosila je naslov: “Presudan trenutak”.

Pored zajedničkog izvještaja Vulliamyja, Iana Blacka i Johna Palmera, nalazila se dramatična fotografija oblaka dima iznad skladišta municije u Palama, gradu koji su bosanski Srbi koristili kao štab.

U izvještaju su se navodili detalji o “18 sati intenzivnog zračnog i artiljerijskog bombardovanja srpskih vojnih položaja širom Bosne”.

Uvodnik lista nazvao je bombardovanje: “velikim kockanjem”.

Pisma čitatelja objavljena sljedećeg dana, u petak 1. septembra, izražavala su različita mišljenja o bombardovanju, kao i o reakciji Guardiana.

Prvo pismo potpisali su poslanici Tony Benn, Tam Dalyell i drugi, koji su najoštrije osudili masakr na pijaci, ali su takođe osudili i NATO-ovu intervenciju: “Međunarodna zajednica gubi svaki moralni autoritet kada sama doprinosi mnogobrojnim zločinima koji su se već dogodili”.

Dana 5. septembra, zbog nezadovoljstva tempom povlačenja teškog naoružanja iz okolice Sarajeva, NATO je pokrenuo novu ofanzivu na srpske položaje – najveću operaciju u svojoj dotadašnjoj historiji.

U međuvremenu je glavni američki pregovarač, Richard Holbrooke, stigao u Beograd na razgovore sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem.

U komentaru, Jonathan Steele je američku politiku opisao kao: "Bombarduj i pregovaraj, ili Vijetnam, drugo poglavlje".

Dodao je da “amerikanizacija” rata nije automatski loša, ali: “U izboru bombi uvijek ima nešto suštinski kukavičko i grubo”.

Dana 11. septembra, Ian Traynor iz Zagreba i David Fairhall, dopisnik Guardiana za odbranu, izvijestili su da su po prvi put lansirane rakete Tomahawk s američkog ratnog broda USS Normandy u Jadranu.

Glavne mete bili su sistemi protivzračne odbrane bosanskih Srba oko Banje Luke, kao odgovor na njihovo uporno odbijanje da se povinuju zoni zabrane letova oko Sarajeva.

Nekoliko dana kasnije, NATO je pristao da obustavi zračne napade na 72 sata, uz obećanje da će pobunjeničke snage bosanskih Srba konačno prekinuti opsadu Sarajeva.

Jedan od posljednjih gradova koje su povratile snage bosanskih Muslimana bio je Donji Vakuf, otprilike na pola puta između Sarajeva i Banje Luke. Njegov pad, izvijestio je Traynor, predstavljao je ogroman moralni podstrek za vojsku sastavljenu uglavnom od izbjeglica.

Tony Harrison, poznat po svojoj poemi A Cold Coming objavljenoj tokom Zaljevskog rata, sada je objavio novu pjesmu, The Cycles of Donji Vakuf, koja je u cijelosti objavljena na naslovnici.

Inspiraciju je djelimično crpio iz prizora jednog od pobjednika – s Kalašnjikovom preko jednog ramena, opljačkanom mandolinom preko drugog, dok su mu koljena udarala o bradu vozeći se na dječijem biciklu.

Kako je “ideja multietničnosti” napuštena

Rat je sada ulazio u završnu fazu.

U novembru, predstavnici glavnih zaraćenih strana sastali su se u blizini Daytona, Ohio, na pregovorima koje je Guardian na naslovnici nazvao: "Bosanska potraga za Pax Americanom”.

Pregovori su bili u toku kada su Radovan Karadžić i general Ratko Mladić optuženi pred Haškim tribunalom za ratne zločine, sa posebnim osvrtom na masakr u Srebrenici.

Slobodan Milošević – koji će kasnije također biti suđen u Hagu – predstavljao je interese bosanskih Srba na Daytonu, u odsustvu Karadžića.

Dana 21. novembra, Milošević, Franjo Tuđman i bosanski predsjednik Alija Izetbegović parafirali su sporazum, što je Guardian opisao kao: “najveći trijumf američke vanjske politike – i najveći politički rizik – tokom Clintonove predsjedničke karijere”.

Kako navodi Guardian, Daytonski sporazum, posebno u načinu na koji je podijelio teritoriju, “djelovao je kao prešutno priznanje etničkog čišćenja koje se odvijalo tokom prethodne četiri krvave godine – nešto što je predstavljeno kao neophodan kompromis zarad mira”.

“Time je ideja multietničnosti bila napuštena, a bivša Jugoslavija suočila se s budućnošću u kojoj je bila nanovo podijeljena po etničkoj – tačnije vjerskoj – liniji: pravoslavna Republika Srpska, pretežno muslimanska Federacija Bosne i Hercegovine, te katolička Hrvatska”.

Sporazum je ponovo potvrdio da je Kosovo, sa svojom većinski albansko-muslimanskom populacijom, dio Srbije. Pogledi su se sada okrenuli ka Kosovu – kao narednoj mogućoj tački eksplozije.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje