Kako je Amerika prokockala svoju hegemoniju

Kako za FP objašnjava Max Bergmann, direktor Centra za euroatlantske i sjevernoevropske studije pri Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS), SAD su nakon Hladnog rata imale moć i legitimitet da preoblikuju svijet—ali su prokockale svoj unipolarni trenutak.

On smatra da su SAD ponovile greške koje su počinile nakon Prvog svjetskog rata: "U oba slučaja, nisu nastojale izgraditi i institucionalizirati liberalni međunarodni poredak, već su radije ostale neograničena bilo kakvim pravilima".

Liberalni međunarodni poredak

U posthladnoratovskom poretku, Washington je upravljao svijetom. To je donosilo ogromne koristi Sjedinjenim Državama, ali i cijelom svijetu, smatra Bergmann. Međutim, taj poredak zavisio je od hiperangažmana i hegemonijske benevolentnosti SAD-a, što se pokazalo teško održivim.

"Na kraju, najveći izazov poretku koji predvode SAD nije Kina, već iscrpljene Sjedinjene Države", piše on.

Koncept liberalnog međunarodnog poretka teško je jasno definisati, a time i braniti. Za realističku školu vanjske politike, svjetski poredak je pitanje moći i po svojoj prirodi anarhičan; snovi o poretku utemeljenom na pravilima stoga se odbacuju.

Ipak, tokom posljednjeg stoljeća, pod vodstvom SAD-a, ta anarhija je bila ukroćena. Izgrađen je poredak koji je postavljao jasna ograničenja državama, sa pravilima i normama koje su regulisale njihovo ponašanje. Postojala je Povelja Ujedinjenih nacija koja zabranjuje državama da napadaju jedna drugu, kao i ugovori o neširenju nuklearnog naoružanja, te o hemijskom i biološkom oružju, koji su značajno ograničili razvoj opasnog naoružanja. Pravila, norme i kodeksi ponašanja regulisali su kako se države i ljudi odnose jedna prema drugoj i kako se rješavaju pitanja od putovanja, izbjeglica, zdravlja pa do rata. Postojao je globalni trgovinski sistem sa jasnim standardima i pravilima. Svijet je postao znatno manje anarhičan, predvidljiviji i uređeniji. Sve je to bilo podržano američkom moći.

No, da li je to bilo održivo? Teoretičar međunarodnih odnosa G. John Ikenberry tvrdio je u svojoj knjizi iz 2001. “After Victory” da Amerika treba prihvatiti prosvijetljeni vlastiti interes i pristati na određena ograničenja svoje moći kako bi “zaključala povoljan poslijeratni poredak”. Pokazivanjem strateške uzdržanosti, Sjedinjene Države bi lakše “pridobile saglasnost slabijih” država i bile spremnije za dan kada unipolarni trenutak prođe.

Tako su Sjedinjene Države pristupile pobjedi nakon Drugog svjetskog rata. Rooseveltova administracija bila je odlučna da ne ponovi greške iz međuratnog perioda, kada je Washington odbacio Ligu naroda i omogućio ekonomsku politiku “beggar-thy-neighbor”.

Još dok rat nije bio završen, održani su razgovori 1944. godine u Dumbarton Oaksu u Washingtonu koji su doveli do osnivanja Ujedinjenih nacija, te u Bretton Woodsu u New Hampshireu koji su uspostavili poslijeratni ekonomski poredak. Kada su se Sovjeti iz saveznika pretvorili u protivnike i izbio Hladni rat, američke izolacionističke tendencije bile su potisnute, dok su predsjednici Harry Truman i Dwight Eisenhower ulazili u saveze u Evropi i Aziji, pružali ogromnu vojnu i razvojnu pomoć i insistirali na integraciji Evrope.

Ali nakon pobjede u Hladnom ratu, nije bilo usporedivog američkog napora da transformiše međunarodni institucionalni poredak na način koji je predlagao Ikenberry. Nije bilo ozbiljnog pokušaja da se ojačaju Ujedinjene nacije, reformiše Vijeće sigurnosti, ili stvore nove snažne institucije. Budući da nije mogla ratifikovati međunarodne sporazume u Senatu, Amerika je ostala po strani dok su napredovali sporazumi poput Konvencije o pravu mora, Rimskog statuta o osnivanju Međunarodnog krivičnog suda, Ugovora o zabrani nuklearnih proba i Protokola iz Kyota o klimi.

Senator Jesse Helms predvodio je napore da se uskrati američko finansiranje UN-a, iako su desetine hiljada mirovnjaka UN-a bile raspoređene širom svijeta da obuzdaju sukobe. Globalne institucije koje su bile formirane—poput Zajednice demokratija na kraju Clintonove administracije, s ciljem povezivanja i organizovanja demokratija širom svijeta—brzo su bile zapostavljene od strane SAD-a. Najznačajniji razvoj političke arhitekture u svijetu uopšte nije uključivao SAD, jer se desio na regionalnom nivou, kroz formiranje Evropske unije, Mercosura i Afričke unije.

Suprotno tome, Sjedinjene Države su nastojale unaprijediti univerzalni liberalni ekonomski poredak. Zalagale su se za liberalizaciju trgovine i 1995. pomogle osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) za upravljanje globalnom trgovinom. To je otvorilo eru globalizacije i ekonomske međuovisnosti. U Washingtonu se vjerovalo da će demokratija i kapitalizam međusobno jačati i prirodno napredovati. Pogubne ideje iz knjige Francisa Fukuyame “Kraja historije?” i Friedmanove knjige “Lexus i maslina” bila je ta što su oslobađale donosioce odluka odgovornosti. Zašto graditi nove institucije, povjeriti se UN-u, ili potpisivati sporazume koji ograničavaju američku moć ako su demokratija i kapitalizam ionako neminovni? Tako je vizija poretka postala izrazito libertarijanska.

Prioritet je bio kontrola

Međutim, kako se ekonomska kriza iz jedne zemlje brzo širila na drugu, postalo je jasno da međupovezaniji svijet zahtijeva više međunarodne saradnje. G-20 je formiran 1999. nakon azijske finansijske krize kako bi se donekle odgovorilo na te izazove. No kako su nacionalne države bile sve nemoćnije pred globalnim silama, nedostatak globalnog upravljanja postajao je sve očitiji tokom 1990-ih.

Za Clintonovu administraciju, međunarodne organizacije i globalno upravljanje opravdavani su iz taktičkih razloga—jer su oboje bili u interesu SAD-a. kako piše Bergmann, nisu uspijevali ponuditi veliku viziju preuređenog svijeta, već su se umjesto toga fokusirali na američko liderstvo u rješavanju problema, koje je djelovalo kao neka vrsta intervencionističke igre “udaraj-krticu” u Somaliji, Haitiju, BiH i na Kosovu. To je izazvalo kritike da SAD djeluje kao “policajac svijeta” i kritiku Georgea W. Busha u kampanji 2000. da se pretjeruje sa liberalnim “izgradnjama nacija”. Amerika je morala voditi jer je bila nezamjenjiva, ali to je značilo i da radi previše.

Najveće postignuće Clintonove administracije—širenje NATO-a—također je razotkrilo ovu napetost. Proširenje NATO-a omogućilo je evropsko ujedinjenje, ali je i učvrstilo američku poziciju u Evropi, jer se NATO vrtio oko SAD-a. No kada je trebalo podržati EU kao samostalnog aktera u odbrani i vanjskoj politici, Clintonova administracija se povukla jer je strahovala da će izgubiti utjecaj. Naravno, Washington je želio da Evropa “podijeli teret” u odbrani, ali je na kraju prioritet bio—kontrola.

Momenat kada je oslobođen američki unilateralizam

Nakon 11. septembra, Sjedinjenim Državama pružena je nova prilika da preoblikuju svijet. Umjesto toga, oslobođen je američki unilateralizam.

Tokom 1990-ih došlo je do uspona neokonzervativaca koji su, iako su u velikoj mjeri dijelili liberalne ciljeve vilsonovskih internacionalista, smatrali da se ti ciljevi trebaju ostvariti jednostrano, kroz upotrebu američke tvrde moći. Kako su Robert Kagan i William Kristol napisali u utjecajnom eseju iz 1996. godine, pozivajući na neoreaganovsku vanjsku politiku, “odgovarajući cilj američke vanjske politike, dakle, jeste da se ta hegemonija očuva što je moguće duže u budućnosti”. Pozivali su na veće vojne izdatke i odlučniji obračun s neprijateljskim režimima. Globalni rat protiv terorizma, kampanje bespilotnim letjelicama i invazija na Irak ismijali su samu ideju međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima i uveliko su narušili globalno povjerenje u američku hegemoniju, ostavljajući prostor da se pojave rivali i uzvrate udarac.

Rat u Iraku promijenio je Republikansku stranku. Mnoge od najpatriotskijih Amerikanaca – one koji su se dobrovoljno prijavili da služe svojoj zemlji nakon 11. septembra, poput J.D. Vancea i Petea Hegsetha, koji je vodio veteransku organizaciju za podršku ratu – nije okrenuo protiv samog rata, već protiv liberalizma koji je korišten da se on opravda, kao i protiv same ideje korištenja američke moći i liderstva da se unaprijedi liberalni svijet.

Ali fijasko u Iraku promijenio je i Demokrate. Bilo je teško artikulisati liberalnu viziju svijeta kada su liberalne vrijednosti korištene za opravdanje invazije na Irak. Predsjednik Barack Obama se opredijelio za realističniji pristup “ne raditi gluposti” (engl. “don’t do stupid stuff”). To je također značilo slabljenje posvećenosti očuvanju međunarodnog poretka. Obamina nespremnost da direktno upotrijebi silu protiv Assadovog režima u Siriji zbog upotrebe hemijskog oružja bila je znak uzdržanosti. Ali to je također pokazalo da Sjedinjene Države neće instinktivno stati u odbranu svjetskog poretka čak ni kada su u pitanju ključne norme. Amerika više nije osjećala onu istu “odgovornost da zaštiti” (responsibility to protect) kao 1990-ih.

Licemjerje

U konačnici, demokratske administracije su i dalje javno zagovarale međunarodne institucije. Ali kada su troškovi kršenja međunarodnih normi bili nevidljivi i dugoročni, ti interesi rijetko bi prevagnuli u debatama o nacionalnoj sigurnosti u Bijeloj kući.

Kap po kap, to je narušavalo američki ugled. Umanjivalo je kredibilitet SAD-a u multilateralnim forumima, gdje je američko licemjerje korišteno kao oružje i dodatno podsticalo američko povlačenje. Ujedinjene nacije se danas gotovo nikako ne spominju u Washingtonu. No kako su SAD sve manje obraćale pažnju na te institucije, Kina ih je sve više koristila, što je globalne institucije učinilo nepodobnim prostorom za promicanje liberalnog svijeta. Danas postoji vrlo malo ozbiljnih pokušaja da se postigne međunarodni sporazum o kibernetičkoj sigurnosti, svemiru ili novim vrstama oružanih sistema.

Kada se globalna ekonomija srušila 2008. godine, to je izazvalo osjećaj američkog opadanja i narušilo iluziju o neizbježnosti liberalizma. Počeo je puhati neliberalni vjetar. Kina je iskoristila taj trenutak, šireći svoj ekonomski angažman s globalnim jugom, dok su autokrate poput Vladimira Putina sve više nastojale da izazovu američku hegemoniju.

SAD se okrenule protiv vlastitog poretka

Iznenađujuće, krah iz 2008. nije doveo do toga da se svijet okrene protiv liberalnog ekonomskog poretka predvođenog SAD-om, ali je okrenuo same Amerikance protiv tog poretka. Republikanski Senat je u ljeto 2016. odbacio Transpacifičko partnerstvo (TPP), a i Trumpova i Bidenova administracija usprotivile su se Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), što je značilo da su se SAD okrenule protiv same srži vlastitog, ograničenog poretka izgrađenog nakon Hladnog rata.

Demokrate su tokom prve Trumpove administracije maštale o tome da će zemlja obrnuti neliberalni talas usvajanjem strategije “slobodnog svijeta” ili “demokratskog balansa” kako bi se stvorio demokratski blok. Ali u praksi, predsjednik Joe Biden nikada nije istinski slijedio takav pristup. Samit za demokratiju koji je obećao organizirati pretvorio se u besciljni “NVO sajam” – umjesto pokušaja da se povežu i organizuju demokratije u novi savez – te je ubrzo odbačen od strane Bidenove Bijele kuće.

Unipolarni trenutak je prošao

Bergmann smatra da su SAD već tada izgubile kredibilitet potreban za takav poduhvat. Bidenova administracija je pokušala vratiti “Ameriku nazad” kroz ponovno zbližavanje sa poznatim saveznicima i strukturama, oživljavanje istrošenog G-7, ponovno prihvatanje NATO-a i jačanje Kvadrilateralnog bezbjednosnog dijaloga (Quad) u Aziji. Ipak, sve se to uglavnom vrtjelo oko hiperangažmana SAD-a.

Na kraju on navodi da nije Kina ta koja je predstavljala najveću prijetnju poretku predvođenom SAD-om, već nespremnost samih Sjedinjenih Država da taj poredak održavaju.

"Američki unilateralizam je stavio prevelik teret na američka leđa, što je izazvalo reakcijski otpor među samim Amerikancima. Ako neka američka administracija nakon Trumpa poželi spasiti ono što je ostalo od liberalnog poretka, neće imati ni moć, ni kredibilitet, ni priliku da to učini sama. Unipolarni trenutak je prošao", navodi on.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad